• Dojke učestvuju u menstraulnom ciklusu kao i materica jer su hormon – ovisni organi, ovisni o estrogenu i progesteronu, osnovnim hormonima menstrualnog ciklusa
• Dojenjem dolazi do definitivnog sazrijevanja žlijezdi dojki a poznata je činjenca da zrela tkiva rjeđe zahvataju zloćudni procesi. Žene koja doje duže od 3 mjeseca rjeđe oboljevaju od raka dojke tako da dojenje čini  benefit za zdravlje novorođenčeta ali i za zdravlje žene
• Samopregled dojki je važan u smislu značaja „osluškivanja“ i pretraživanja svog tijela. Daleko su važniji ultrazvučni i mamografski pregledi koji se međusobno nadopunjuju
  

 
Rak dojke je najčešći maligni tumor žena u gotovo cijeloj Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Aziji. U većini tih područja je i vodeći uzrok smrti žena u dobi od 35. do 54. godine. Globalno, rak dojke pokazuje najveću učestalost oboljevanja od raka (ne računajući in situ – neinvazivne karcinome) a drugi je po smrtnosti od malignih bolesti, odmah iza raka pluća. U SAD 32% svih malignih bolesti otpada na rak dojke u žena, sa ukupnom smrtnošću od 18%. Iako se učestalost raka dojke konstantno povećava, stopa smrtnosti pokazuje tendenciju smanjivanja posljednjih decenija što se može pripisati poboljšanoj dijagnostici, programima rane detekcije i primjeni kemoterapije u liječenju.

 Škotski hirurg Beatson je još 1895. godine izvijestio o kliničkoj remisiji uznapredovalog raka dojke nakon hirurškog uklanjanja oba jajnika ali ovo otkriće nije objašnjeno jer u to vrijeme nije bio poznat uticaj estrogenih hormona jajnika na bujanje žljezdanog tkiva dojke. Povoljan učinak hirurške kastracije (ovarijektomija i adrenalektomija) u liječenju raka dojke objasnio je Huggins 1954. godine što je utemeljilo je koncept endokrine terapije.

 Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Jensen izvještava o prisutnosti ili odsustvu estrogenih receptora u tkivu karcinoma dojke kao glavnom prognostičkom faktoru u endokrinom liječenju ove bolesti a nešto kasnije McGuire je pokazao da ovarijektomija kao vrsta endokrinog liječenja ima veću efikasnost kod bolesnica sa tumorima veće koncentracije estrogenskih receptora. Kasnija istraživanja su pokazala da su estrogen receptor pozitivni tumori dojke manje agresivni u odnosu na estrogen receptor negativne tumore.

 Danas se uz hiruršku terapiju karcinoma dojke često upotrebljava i hormonska terapija, posebno u žena u postmenopauzi sa pozitivnim estrogenskim receptorima. U tu svrhu najčešće se upotrebljava antiestrogen tamoksifen. Prvi put je registrovan u SAD 1997. godine kao lijek za uznapredovali estrogeno – receptorski – pozitivni karcinom dojke a potom i kao adjuvantni terapeutik nakon primarnog hirurškog liječenja.

Epidemiolgija raka dojke

 Rak dojke je najčešći maligni tumor kod žena a drugi je po uzroku smrtnosti od malignih bolesti odmah iza raka pluća. Procjenjuje se da svake godine u svijetu oboljeva više od 1 050 000 žena, od toga oko 580 000 u razvijenim zemljama. 

 Najveće povećanje učestalosti oboljevanja (3-5% godišnje) registrovano je u nekim azijskim zemljama (Japan, Singapur) sa ranije umjerenom i niskom učestalosti, kao i kod doseljenica iz Japana, Kine i Filipina u SAD. Rizik nastanka raka dojke kod potomaka doseljenica u drugoj i trećoj generaciji je u potpunosti izjednačen sa rizikom oboljevanja domicilnog stanovništva što se može objasniti uticajem faktora životne sredine u koje spada i promjena režima ishrane. Registrovano je i neznatno povećanje incidencije od 0,5% u zemljama Sjeverne Amerike i zapadne Evrope gdje je i inače visoka stopa oboljevanja.

 Najveća incidencija raka dojke u svijetu je u visoko razvijenim zemljama gdje godišnje oboljeva više od 90 na 100 000 žena (Holandija 91,6; USA 91,4) a u nekom područjima (Kalifornija) i preko 100. U ovu grupu spadaju i zapadnoevropske zemlje: Australija, Novi Zeland, kao i neke zemlje Južne Amerike. (Argentina, Urugvaj). Povećanje incidencije u nekim razvijenom zemljama (Engleska, Vels, Finska, Danska, Holandija, SAD) pripisuje se smanjenom fertilitetu, promjeni načina ishrane ali i efikasnosti rane detekcije, odnosno znatno češćem otkrivanju prognostički povoljnijih manjih tumora i karcinoma in situ. Rizik za rak dojke pripisan konzumaciji alkohola iznosi 4%.

Etiologija i patogeneza

 Etiologija raka je nepoznata ali je dosta rasvijetljena proučavanjem molekularno-genetičke te imunološke osnove za nastanak i razvoj malignih bolesti. Epidemiološke studije su pokazale da rizik za nastanak raka dojke raste sa ranom menarhom (prva menstruacija) i kasnom menopauzom (zadnja menstruacija) zbog produžene ekspozicije estrogenim hormonima ili koje su uzimale estrogene u terapijske svrhe; kod žena koje su odgađale prvi porod prije 30-te godine ili koje nisu rađale, te da postoji genska predispozicija jer je poznato da u jednoj porodici postiji skolnost za razvoj raka.

Klinička slika raka dojke

 Rak dojke je obostran je ili multicentričan u jednoj dojci u 4% slučajeva. Oko 50% tumora dojke nastaje u gornjem lateralnom kvadrantu, 10% u svakom od ostalih kvadranata, te oko 20% u središnjem ili oko bradavice. Mjesto nastanka malignog tumora uslovljava puteve širenja u regionalne limfne čvorove.

Rak dojke i hormonska nadomjesna terapija (HNT)

 Više od pedeset godina koristi se hromonska nadomjesna terapija (HNT) u rješavanju menopauzalnih tegoba i spriječavanja osteoporoze. Stavovi oko benefita korištenja HNT su se mijenjali od apsolutnog odobravanja dok 80-tih godina prošlog vijeka nije ustanovljeno neosporno štetno djelovanje neoponiranog estrogena na endometrij, kada je učestalost pojavljivanja raka veća i do 8 puta u odnosu na žene bez terapije. Tada dolazi do uvođenja gestagena-oponetana estrogenu i preko potpune skepse i negiranja HNT, dolazi se do racionalnog stava da se svakoj ženi pristupi individualno, određivanjem najadekvatnije vrste i doze hormona, ranijim uvođenjem terapije koja je ograničena sa deset na pet godina, uvažavajući sve faktore rizika.

 Rizik za nastanak raka dojke kod žena koje koriste HNT pet godine nije povećan, ili je neznatno povećan za žene koje HNT uzimaju duže od pet godina i to one koje uzimaju sekvencijsku terapiju ali ima izvještaja da su isti rezultati dobiveni i za kontinuiranu-kombiniranu HNT. Ipak, neke studije su pronašle da postoji povećan rizik za razvoj raka dojke kod žena koje uzimaju HNT i da je dužina uzimanja terapije direktno proporcionalna sa pojavom raka, dok druge studije to negiraju. HNT zaustavlja involucijeske procese u dojci, te žene tokom razdoblja uzimanja terapije imaju veću gustinu žljezdanog tkiva, što pobornici sajališta da HNT povećava rizik za nastanak raka dojke, uzimaju kao važan argument.

 Nakon prestanka uzimanja HNT, rizik za nastanak raka dojke prestaje i identičan je riziku iz zdrave populacije. Nema razlike u pojavi raka dojke kod žena koje su uzimale samo estrogensko nadomijesno liječenje u odnosu sa onim koje su uzimale kombinaciju estrogena i progesterona. Ta konstatacija je dijametralno suprotna kada se u njen kontekst stavi endometrij i ako su oba tkiva (žljezdano tkivo dojke i endometrij) receptivna za steroidne hormone-estrogene i progesteron. Rak dojke kod žena koje su uzimale HNT je manje uznapredovao i bolje je diferenciran nego rak dojke kod žena koje nisu uzimale HNT. Isto važi i za rak endometrija. 

Rak dojke i trudnoća

 Dugi niz godina vladalo je mišljenje da trudnoća negativno dijeluje na rak dojke, odnosno da rak dojke u trudnoći ubrzano raste zbog fiziološke višestruke povećane koncentracije estrogenih hormona. Zbog toga su trudnoće, zbog pretpostavki da će nepovoljno uticati na bolest kod otkrivenog raka dojke, uglavnom prekidane.

 Danas su stavovi radikalno izmjenjeni. Ustanovljeno je da trudnoća ne ubrzava proces onkogeneze i razvoja bolesti drugih genitalnih karcinoma, pogotovo raka cerviksa, pa nema razloga da se to odnosi na rak dojke. Sto više, uz trudnoću nakon liječenog raka dojke spominje se znatno rjeđe pojave lokalnih recidiva ili kasnih metastaza bolesti.